Srce mi uzbuđeno bije kako se bliži dan kad će Novi Sad napokon uzeti tu krunu. Otmjen, urban a palanački prisan, klasicistički asketa i secesijski šećer, salaški neobuzdan, alas iz hiljadu i jedne noći, zbrkan i vizionar, paorski nježan a pankerski drčan… I još kad sam vidio playlistu za 13. janura, uvjeren sam da će galaktičkim gardom zasluženo uzletjeti među zvijezde evropskih prijestolnica kulture. Drukčije ne može.
„Zeniteum“ za heroinu ima genijalnu srpsku matematičarku i hrabru ženu Milevu Marić Einstein koju je genije Albert slabićki mizogino tretirao kao klasična muška svinja.
Elem, s kozmodroma ispred zgrade Banovine (remek-djela moderne, neimara Dragiše Brašovana), u 20 sati i 22 minute, lansirat će se „Zeniteum“ – obredni slet u slavu naučnih snova. U režiji i prema libretu Dragana Živadinova, slovenskog megastar udarnika koji prezire zemljinu gravitaciju, predstava naslovom odaje počast transnacionalnom umjetničkom pokretu zenitizam. Okupljen oko časopisa „Zenit“ (izlazio u Zagrebu i Beogradu) pod vodstvom srpskog pjesnika i urednika Ljubomira Micića, taj pokret je, između dvije velike svjetske klaonice, u sebi akumulirao jednu od najmoćnijih avangardističkih turbina na jugoslavenskim prostorima, potentno uštekanih na tadašnju burnu svjetsku scenu. „Zeniteum“ za heroinu ima genijalnu srpsku matematičarku i hrabru ženu Milevu Marić Einstein koju je genije Albert slabićki mizogino tretirao kao klasična muška svinja. Protagonista predstave je srpski matematičar, astronom i fizičar Milutin Milanković, samozatajni Gagarin nauke čija su astronomska otkrića danas globalna svojina a po njegovom su imenu nazvani krateri na Mjesecu i Marsu. Te dvije kozmičke ikone uma zaigrat će raskošni glumački rovokopači Anita Mančić i Boris Isaković, a Domaćina instiktivni brehtijanac Lazar Jovanov.
I dok Novi Sad, atenski iskusno uplovljava u svoju novu titulu metropolisa kulture, prevrtio sam vlastitu vremensku traku. Tek da se još jednom uvjerim koliko mi taj grad znači. Jedan od važnih toposa gdje se formiralo moje biće, od dječaštva do mladosti.
Kuma, pak, bila je od one vilinske sorte vestalki, uvijek s malo brašna negdje na obrazu, jer mijesila je tijesta osjetljiva i hranjiva kao duše. Od nje sam prvi put čuo i naučio da je hrana čista ljepota („Ajde, janje, lepa sira…“)
Novosadio sam se kao klinac svako malo. Tokom zimskog i ljetnog raspusta obavezno bih proveo po nekoliko tjedana kod vjenčanih kumova moje bake i dede, u Ulici Save Vukovića. Zna se da je kumstvo više od roda najrođenijeg, tako da su me Kuma i Kum obasipali ljubavlju kao da sam jedno od njihove unučadi. Kum, fotograf od zanata i stari partizan, rođeni Sremac, užarenih očiju je pokazivao svoju fotografiju u bijeloj mornarskoj uniformi, na palubi neke od gerilski improviziranih jadranskih barki. Sa oporim Zenitom u ruci, govorio je da nema do ruske optike, nemilice je okidao začudne crno-bijele neorealističke fotke. „Kolor kvari ljude“, munđao je dobrohotno kad bi mušterije poželjele slike u boji. Kuma, pak, bila je od one vilinske sorte vestalki, uvijek s malo brašna negdje na obrazu, jer mijesila je tijesta osjetljiva i hranjiva kao duše. Od nje sam prvi put čuo i naučio da je hrana čista ljepota („Ajde, janje, lepa sira…“) a da na sahranama svojih dragih ne smijemo biti tužni i odveć plakati jer time izdajemo one koje smo voljeli.
U Novom Sadu prvi put sam se fatalno zaljubio, kako se to već sudbinski zaljubljuje u četvrtom osnovne. Zvala se Svetlana, skupljala je Politikine Zabavnike, imala oči plavlje od Dunava, jamicu na bradi i kratku kosu boje žita. Voljela je snijeg, bacala se potrbuške u snježne nanose po Dunavskom parku i grudala me. Ja sam snijeg iskonski mrzio a zbog nje sam bio spreman i do Sibira potegnuti, kamoli koju tričavu grudvu progutat. U zamjenu za njen poljubac koji se čak i u januaru slatko topio na mom obrazu.
Nije slučajno da je Novosađanka ovogodišnja najbolja evropska glumica, Jasna Đuričić, jedna od najčudesnijih amazonki na nebu iznad patuljastih država bivše Jugoslavije
Mi dramaturzi i pisci početnici itekako smo tesali zanat na marginama Sterijinog pozorja. Upijali čarobnjake scene a pijančili s lošim pozorišnim upravnicima iz cijele Jugoslavije, sve ne bi li ušićarili kakvu tezgu. Ovdje mi je maestro Ljubiša Ristić dao šansu, pa sam proveo dve sezone radeći u Srpskom narodnom pozorištu, u napetostima Ljušinih dedlajnova za programske knjižice i list Pozorište. Kući u Osijek vraćao sam se petkom popodne, a nedeljom popodne opet natrag u Novi Sad. I u jednom i u drugom smjeru, osjećao sam knedle rastanaka u grlu.
Nije slučajno da je Novosađanka ovogodišnja najbolja evropska glumica, Jasna Đuričić, jedna od najčudesnijih amazonki na nebu iznad patuljastih država bivše Jugoslavije. Imao sam sreću i blagoslov da sam njeno tvrdokuhano a nježno umeteonstvo upoznao još dok je bila curetak na Akademiji. Novosađanin je i Jugoslav Krajnov, moja ljudina, impulzivna i implozivna glumčina i stečeni brat. Čekajući onomad u subotičkom Narodnom pozorištu početak zadnje generalne probe „Galeba 2“, u kojem je igrao mog Ljubu, rekao mi je najljepšu rečenicu kakvu pisac može dobiti od svog glumca-graditelja: „Špile, ovo mi ni majka ne bi napisala.“
Imam sreće da na prste ruku mogu nabrojati predstave koje su mi zauvijek obilježile život i postale sidra mog bitisanja, bunkeri smisla. Nije to malo. I od tih deset blagoslovljenih komada, četiri su ponikla na pozornici Srpskog narodnog pozorišta. „Tri čekića, o srpu da i ne govorimo“ Deane Leskovar, u režiji Egona Savina, dalekosežni je krik jedne luzerske generacije sapete po budžacima osakaćenih snova. „Sveti Georgije ubiva ažadahu“ Dušana Kovačevića, također u Savinovoj režiji, bio je onaj potmuli cvilež zgažene ljubavi i pojedinca žrtvovanog mitomanskim pokoljima. U tom veličajnom kvartetu mojih univerziteta još je i gruba zemljana poezija „Nahoda Simeona“ Milene Marković i redateljskog druida Tomija Janežiča te hrabro ogoljeno tkanje Kokana Mladenovića kroz svevremenost Andrićeve „Ćuprije“ i kovitlace mržnje koje Balkan vječito ponavlja poput đaka propalice.
Na kraju, ali ne i manje važno, u Novom Sadu, gradu lijenom od ljubavi, 1981. je rođena jedna od najbespoštednijih i najtužnijih ljubavnih pjesama na našim prostorima. Ispržili su je momci na pankerskim krilima Pekinške patke. Njihov maniristički krik preko legendarne balade „Bila je tako lijepa“ (izvorno šansone Alaina Barriera a zatim neponovljivog bluzerskog šlagera Dragana Stojnića) pretvorio se u žestoki manični vrisak čežnje za ljubavlju. I odzvanja sve do danas.
