Snažna kultna i kulturna činjenica zasvjetlucala je ovog užarenog ljeta na vukovarskoj obali Dunava. Posljednja tri julska dana u Vukovaru se zatalasao internacionalni Klein film festival. Igrani, dokumentarni i animirani filmovi u trajanju od 20 minuta ponuđeni su u takmičarskoj selekciji i u revijalnom programu. Svih petnaest filmova u igri za nagrade (zlatni, srebrni i bronzani Hugo) zaista su intrigantna djela i zadovoljila bi ukuse najprestižnijih svjetskih festivala. Tim više entuzijastički gerilski KFF zaslužuje svako divljenje. Osim toga, posebni šmek i pokretačka ideja festivala jeste hommage Hugu Klajnu/Kleinu (1894.-1981.) rođenom Vukovarcu. Ugledni beogradski psihijatar (u Beču je bio jedan od studenata Freudove katedre), kazališni profesor, redatelj i teoretičar svjetskog ranga, čovjek koji je praktički ugradio temelje moderne režije na jugoslavenskim prostorima, danas je razmjerno pao u zaborav i u Srbiji i u Hrvatskoj. Tako da je jedna od misija festivala ispravljanje te nepravde. Pokretač i umjetnički direktor festivala je novosadski glumac, redatelj i scenarist Ognjen Petković, rođen u Vukovaru 1986. Kad sam pitao Ognjena otkud mu početni impuls za ovaj festival i da ga posveti kultnom a zaboravljenom Kleinu, jednostavno mi je odgovorio da to uopće nije nikakva misterija. Naime, na novosadskoj Akademiji umetnosti imao je sreću učiti zanat u klasi majstora Bore Draškovića koji im je stalno pričao o važnosti Kleinove zadužbine. Mi na Balkanu zaista smo već oguglali na opsesivnu naviku rušenja, diskontinuiteta i negiranja plemenitih standarda koje je neko izgradio u amanet dolazećih generacija. Predivno je kad mudri druid Drašković učenicima prenosi nauku o jednom od prvoboraca pozorničke egzistencije. Onima koji će se teatarskoj i filmskoj magiji i prokletstvu tek neizvjesno prepustiti. Zato mi je i bilo puno srce (na KFF-u sam učestvovao kao član žirija) gledati mladu oduševljenu publiku kako u velikom broju osvaja stolice na projekcijama u dvorištu Dvorca Eltz.
Kad je o dugovima riječ, dugovima važnim za naše ljudsko bivstvovanje, a koje našim učiteljima nikada nećemo moći dovoljno vratiti, očito nije slučajno da je Ognjen Petković na festival stigao izravno sa filmskog seta u Srbiji. Zapaženi redatelj robusnih intimističkih kratkih filmova o ožiljcima rata na dušama ljudi („Ljubav“, „Žmurke“, „Jesenji valcer“) svojim se radovima već nadobijao nagrada na svjetskim festivalima, a sada kao pomoćnik režije šegrtuje doajenu Mladomiru Puriši Đorđeviću na filmu „Puna usta zemlje“, rađenom po čuvenom romanu Branimira Šćepanovića. Veteran i prekaljeni rodonačelnik crnog talasa, jedan od najznačajnijih srpskih i jugoslavenskih režisera, Puriša Đorđević je vjerovatno u ovom trenutku i svjetski rekorder po aktivnom učešću u prokleto opojnom umeteonstvu zvanom film. U 98. godini života imati snage izaći na teren, stati iza kamere i rukovoditi strastima i ranjivostima glumaca, te velike djece, zaista je samurajski pothvat. I probajmo samo zamisliti koliko bi naši životi bjedniji bili da nismo imali priliku razrogačiti oči i drhtati od emocija pred Purišinim remek-djelima: „Devojka“, „San“, „Jutro“, „Podne“…, dostojnim globalnih antologija. Mogu samo reći da smo blagoslovljeni tom činjenicom, nježnijom i važnijom od života.
